Zadatak deluje sasvim jednostavno: devet polja, jedan x i jedno o(x). Dva igrača, dve olovke i komad papira. Nekada ni to jer za crtanje može da posluži i vreli pesak podno ligeštula i par slamčica iz ledenih letnjih koktela. Ili skijaški štapovi sviknuti na belinu snežnog carstva, ali ne i na jednostavnost elementarnog cilja: pobednik je onaj sa tri iksa ili tri oksa u nizu – vertikalno, horizontalno ili dijagonalno.
Zato je najbolje (iako se ne preporučuje) uputstvo sa klupe koju ste nasledili od nekog davnašnjeg učenika: nekoliko kombinacija koje uvek pobeđuju ili makar pružaju inspiraciju u budućim igrama…
Iks oks, Aleksandar Dimitrijević
Na snegu, na belom, mlečnom snegu kakvog sve ređe i sve kraće susrećemo, ciljevi se, dakako, sami nameću. Treba u najboljem da se istoristi taj jedinstveni potencijal kada smo, nakratko, sa decom ili sa detetom unutar sebe, prepušteni studenoj belini smrznutih kapljica koje u hiljadama raznorodnih oblika padaju po našem vrelom dahu sa nevidljivog neba. Taj događaj više neće trajati mesec ili dva, svakako ne u našem urbanom podneblju. To je tek par nedelja u srećnijem slučaju, uz zadržanu nadu da će snežna čarolija još malo potrajati. Da se možemo samo klizati, sankati ili barem grudvati. Da li toliko mnogo tražimo?
Planina mleka, Branislav Nikolić
Smrznuti, a vreli iznutra, mokri i razigrani najhladnijim igrama, vraćamo se u toplinu svojih kuća ili planinskih vikendica, pokraj kamina, peći ili rebara radijatora. Na ringlu stavljamo malo vode koju, snažnu i proključalu, mešamo sa zavodljivim česticama kako bismo od te čarobne mešavine dobili napitke za kojima žudimo. Najlepša odluka ostaje za kraj – zasladiti ili ne?
Lale Erić, istoričar umetnosti, promoter nauke i istraživač arhitekture.
Zagledan je u svet koji kreira i otkriva čovek, kao i u prirodu koja je stvorila čoveka. Umetnost je za Laleta osnovni element života koji, uz šoljicu espresa i mnooogo slatkiša, boji najrazličitije trenutke svakodnevice.
„Pisanje je za mene nekada kao i disanje – potreba da sačuvam misao i produžim krhki trenutak vremena. Da ne pišem, štošta od sebe bih odavno izgubio u nesigurnim tunelima sećanja. Najviše žudim da pišem dok trčim, no tada su misli brže od nogu, prstiju i svih otkrivenih tehnologija.”